Iako je veza između majke i ćerke neraskidiva, postoje situacije u kojima se može javiti ljubomora ili zavist. Te situacije nisu nimalo jednostavne, a pravi primjer za to jeste ispovijest ove djevojke

Imala sam tačno osam godina kada sam shvatila da nikada neću biti lijepa kao moja mama. I to mi je promijenilo život. Nažalost, nisam riješila da, kada već neću biti lijepa kao ona, budem pametna, jaka ili duhovita. Ne, riješila sam da budem stalno ljuta na cijeli svijet, a naročito na mamu.
Kada sam napunila osam godina, odjednom je postalo važno kako izgledaš. Prije toga, isticali smo se po tome koliko brzo trčimo, koliko lijepo crtamo ili koliko kolača možemo da stavimo istovremeno u usta. Međutim, odjednom su svi oko mene počeli da procjenjuju ko je i koliko lijep. Nisam razumjela šta se tačno dešava, ali sam shvatila da to nije dobra vijest za mene.
Bila sam krupna i umjela sam da maestralno proizvodim zvuke prdeža kada zavučem ruku ispod pazuha. To mi je do tog trenutka osiguravalo stabilnu poziciju u društvu. Ali više ne. Zbunjena, potražila sam odgovore od mame.
Nisam znala šta tačno želim da je pitam pa sam je samo posmatrala. Danima i nedjeljama. Gledala sam je kako svakog jutra kako uvježbanim potezima nanosi šminku, uvlači se u uske haljine, obuva cipele sa vrtoglavo visokim potpeticama. Gledala sam je kako vježba u dnevnoj sobi dok se znoj cijedi sa nje. Gledala sam kako jede, pije, smije se i sve pomno memorisala.
Gledala bih je i gledala, a onda bih otišla u svoju sobu i posmatrala sebe, svoju smeđu kosu, preširoko postavljene oči, debele obraze i stomak sa rolnicama sala. Bila sam slična mami kao što je buldog sličan hrtu – od iste su porodice, ali sasvim različite rase.
– Ne paniči, možda to niko neće ni primjetiti – govorila sam sebi. Ali svi su primetili.
– Mama ti je prelijepa, a ti ličiš na tatu – govorili su mi tetke i teče. “Mama ti je lijepa, a šta je sa tobom?” pitala su dheca iz škole. “Mama ti je prelijepa. Mislim, i ti si lijepa, ali ne kao ona” rekla je frizerka.
Djelovalo je kao da su svi ljuti na mene što nisam lijepa kao mama. Plakala sam. A onda sam bila ljuta. Za sve je kriva mama. Da samo nije toliko očaravajuća, ljudi ne bi gnjavili mene i očekivali da ja budem poput nje. Kad bi se samo ugojila i nabacila lošu frizuru, i ja bih izgledala malo bolje. I dalje bi mislili da nisam ljepotica, ali ne bi ni očekivali od mene da se magično proljepšam.
Onda sam postala nepodnošljiva tinejdžerka – napeta, nesigurna i bijesna. A sve sam iskaljivala na mami. Svađale smo se oko baš svega, ali nikada oko onoga što me je najviše boljelo.
– Zbog tvoje ljepote osjećam se kao promašaj – je sve što sam željela da joj kažem, a nisam mogla da prevalim preko usta.
Mnogo godina kasnije, dok sam putovala sa prijateljicom, rekla mi je veliku istinu. “Nema žene koja nema komplikovan odnos sa majkom.”
One nas zapanjuju. Ne znamo šta hoćemo od njih. One su mutan prozor u buduće verzije naše ličnosti. Želimo da nas zaštite od svega i želimo da nas ostave na miru. Razmišljala sam o mojoj mami na tom putovanju. O mojoj prelijepoj, pametnoj, duhovitoj, ranjivoj mami punoj mana. I shvatila sam:
Kako je jezivo što su svi mislili da je savršeno u redu da djevojčici otvoreno govore da nije lijepa kao njena mama.
Kako je jezivo što žene MORAJU da izgledaju onako kako društvo to želi kako bi bile prihvaćene i uspješne.
Da je moja mama super tip koji uvijek valja super fore. Pronicljiva je. I da, ima kolekciju cipela zbog koje joj zavidi svaka žena.
I danas ona više nije moja mama već moj prijatelj. I i dalje je gledam svakodnevno i učim od nje.

(novi.ba)

LEAVE A REPLY